Ovoga je vikenda u naše učionice ušetala jesen. U svim svojim bojama, pojavila se na kistovima i bojicama naših učenika i oni su nam prenijeli svoje dojmove o jeseni. Vjerujemo da će Vas njihovi veseli radovi inspirirati. Učili smo o običajima za vrijeme jeseni: jedni su se prisjetili da njihove bake peku džemove, pripremaju ajvar kod kuće, ali i ostalu zimnicu, drugi pak da su već prisustvovali običajima krštenja vina ili bučijadama. Osim što smo se zabavili, naučili smo podosta o Hrvatskoj, ali i jedni o drugima!
U nastavku Vam prikazujemo njihove radove uz jednu od najljepših pjesama hrvatske poezije Jesen Dobriše Cesarića.
Dobriša Cesarić – Jesen
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.